Jadran ZALOKAR

PREMA NOVOM OBZORJU RAZUMIJEVANJA POLILOŠKOG

(Vesna Krmpotić, “Portret majke Indije”,
Profil, Multimedija, Zagreb, 2013.)

Jesen u Mišljenovcu, s-i Srbija, kraj oktobra 2013. Fotodokumentacija "Zavetina"

Jesen u Mišljenovcu, s-i Srbija, kraj oktobra 2013. Fotodokumentacija „Zavetina“

U materijalnoj dimenziji bivstvovanja naše je doba determinirano kompleksnošću raznovrsnih procesa

globalizacije.

U duhovnoj dimenziji koja uključuje i sve ono kulturalno, u najširem značenju, zbivaju se

multikompleksni procesi planetarne polilogizacije.

Planetarizaciju kao polilogizaciju treba problematski artikulirati različito od onog globalizacijskog,

iako čine životnu cjelinu našeg vremena.

Fenomenologija polilogizacije implicira višeglasje/mnogoglasje svih duhovnih tradicija, kultura,

filozofija, religija čovječanstva, susretanje, prepoznavanje i zajedništvo različitih duhovnih i kulturnih

svjetonazora, vrednota, duhovnih iskustava – i ima dublje I univerzalnije značenje od dijaloškog.

Dijaloško je integralni dio poliloškog.

“Govor o Drugom” I “Govor Drugog” postaje zbilja planetarnog u jednom novom, univerzalnom

značenju polimodalnosti svih duhovnih tradicija.

Ono što je kroz duhovnu I kulturnu povijest nama znanog čovječanstva uvijek bilo dijaloške

paradigme – sada postaje poliloško.

Ne radi se više samo o dodirima I/ili srazu različitih civilizacija I prožimanju različitih kultura.

Zbiva se planetarni novum.

Dosad se primarno ono dijaloško sagledavalo u kontekstu Zapad/Istok ili Istok/Zapad intendiranju.

Primjenjivane su I različite metode filozofsko/duhovne atribuirane hermeneutike.

Tako metoda kontrastiranja ili metoda kompariranja – najčešće kao jedinstveni kontrastivno/

komparativni pristup (npr. Veljačić).

Ili paradigma univerzalnosti (Jaspers); još ranije filozofikacija Istočnog u cjelini kroz određenja

metafizičke tradicije zapadnjačke filozofije (Schopenhauer, Nietzsche) ili Hegel.

Bilo je to ono pred-poliloško filozofsko-duhovno u modusima određenih filozofskih koncepcija ili

sustava mišljenja.

Sada u planetarnoj dimenziji polilogizacije u prvi plan dolaze dvije nove “metode”.

One su mnogo više od metoda određene discoursima gnoseologije/epistemologije.

Zo supristupi homogenizacije I metanoizacije.

Ono što smjera METANOI ljudskog u božansko, uzlazu prema supramentalnosti (Aurobindo), pripada

u spiritualnu fenomenologiju procesa guruizacije I avatarizacije.

To je izuzetno značajno u dimenziji polilogizacije.

Počelo je krajem 19 stoljeća dolaskom duhovnih učitelja na Zapad.

Tu su I začeci poliloške suvremenosti/budućnosti.

Metoda homogenizacije uključuje u sebe I metode kontrastiranja/kompariranja ali je I korak dalje.

Djelo “Portret majke Indije” prezentira primjenu te metode koncipiranu paradigmatski unutar duhovno-
filozofskih kategorija jedinstvenosti, prvorođenosti, samosvojnosti, svevremenosti I jednosti.

Knjiga uvodi u područje poliloške sveprisutnosti elemenata jedne jedinstvene duhovne I kulturne

tradicije/tradicija Bharata-varše.

Raznovrsne teme/fragmenti te tradicije artikulirani su na izuzetno stručan način.

Vesna Krmpotić kao znalac sa Izvora govori jezikom Izvora.

Najviša vrijednost toga jest bliskost njezine duhovne osobnosti I kazivanja sa značenjem metanoizacije.

Nadilazi ravan “informiranja” ili upoznavanje kroz znanje.

Autorica je učenica Sathya Sai Babe, Maha-Avatara, Sikaznika kali-yuge, učenica u najdubljem

duhovnom značenju urastanjem osobne duhovnosti u duhovnost Istine Avatarstva.

Sai je Sad-guru našeg doba.

Autorica je I najznačajnija poetesa na ovim našim prostorima, jedinstvena svojim duhovnim

pjesnikovanjem.

Još nešto značajno.

Preporučujemo hrvatskim jezikoslovcima da istražuju književni opus pjesnikinje u modusu bogastva

novih jezičnih izraza kojima obogaćuje hrvatski jezik, ne samo u “tehničkom” značenju, već

tradicijskom I duhovnom.

Upućujemo na bogospjev “Bijela Kula”.

U slikarskim likovnim umjetnostim,a, naročito portretiranju, postoji tehnika kroki-crteža.

Uobičajeno, kroki je faza pripreme ali I savršenog načina crteža, I portreta.

Vrhunski majstor u portretiranju kroki-perfekcionizmom postiže I savršenstvo likovnog izraza.

Nešto slično kao haiga u komponiranuu haiku trostiha.

Tako autorica duhovnim “krokiziranjem” “portretira” bezmjernost tisućolikosti bharatske duhovne

tradicije I života.

Po tome je I ona jedinstvena u modalitetima različitosti pristupa toj izuzetnoj duhovnoj arei Istoka.

Ono poliloško in nuce ne primarizira nijednu duhovnu tradiciju u odnosu na druge u pluriverzumu

decentralizirane subjektne etnocentričnosti I ethno-topiji, već integralno pripada ozbiljenju pune

vrijednosti originernosti I digniteta svake duhovne I civilizacijske posebnosti.

Pradrevnost sanathanadharmičke jedinstvenosti obvezuje na artikulaciju svakog posebitog temata ili

prikaza.

Autorica neprestanoupućuje na to, slijedeći Saiev bogonauk.

Time nadilazi svaku znanstvenu ili filozofsku aproksimaciju koja teži “konačnosti” I “potpunosti”

znanja o onom što nadilazi dimenziju znanstvenog I filozofskog uma.

Potpuno ispravno ukazuje na veličinu I istinosnost drevnosti vedskog I prevedskog corpusa znanja I

duhovnih iskustava.

To Znanje jest I vraćanje Izvora u ljudski svijet – tako posredno poliloški I kroz načine koji

homogeniziraju suvremenu duhovnost.

U susretu razlika u poliloškom zajedništvu s Drugim, “Indija je guru svim drugim kulturama”, čime se

artikulira I pitanje primogeniture u onom duhovnom svake pojedine tradicije.

Tu je I pitanje perenijalnosti I svega onog što konstituira obzorja suvremene duhovnosti.

Od prvih gradova Saraswati civilizacije I onih ranijih u rađastanskoj pustinji Tara, pa sve do danas

“preko” dolaska Arja – traje kontinuitet kroz sve povijesne diskontinuitete jedne primordijalne

duhovnosti koju možemo signirati k roz “evolutivnost “ tantra/yoge sve do naših dana.

Tako I sa znanošću, umjetnošću etc.

To treba neprestano imati u vidu kada se govori o spiritualnoj dubini I telosu bharatskih tradicija.

“Vede su bile početak ljudske potrage za istinom”.

Ali, I još ranije!

Pjesnikujući, autorica to implementira bogospjevom.

“Temeljna misao atman-brahman je u srcima kao sjeme, a kao krošnja nad kontinentom” – mi bi

dodali- svijetom.

Mnogo pitanja otvara nova pitanja – tako npr. o brahmi pismu, o “odnosu” tog pisma I sanskrta, o

upanishadama ne kao “teološkom razmišljanju već iskustvu duhovnog života” (Tagore) etc., o njima

kao “Božjem šapatu čovjeku” (Sai) etc.

Posebnu vrijednost ima I “portretiranje” velikih duhovnih osobnosti te tradicije (Gandhiji, Tagore,

Vivekananda, Vinoba Bhave I drugi).

Tom odabiru svakako bi trebalo dodati I Aurobinda I još neke.

Artikulirajući unikatnost I izvornost vrednota indijskih duhovnih tradicija, autorica se drži povijesne I

duhovne “činjeničnosti” I ne romantizira kao nekada u vrijeme Schopenhauerovih učenika.

Temeljitošću prikaza in modo “krokiziranja” ukazuje na primjenu metode homogeniziranja koja ima

posebnu polilošku validnost.

Panditizam znanstvene akribije analitičkog uma pokazuje se preuskim I podložnim ograničenjima

teorijskog discoursa, u indologiji I srodnim znanostima.

Poliloška dimenzioja suvremene duhovnosti svoju najvišu mogućnost ima u “metodi” metanoizacije ali

I spomenuta knjiga tome je na tragu.

Uvažavanje njezine vrijednosti I dometa tek dolazi.

dr. sc. Jadran Zalokar

U Rijeci, na vidikovcu, mjeseca srpnja 2013. godine

ЛеЗ 0005213

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s